IDIOMSKA RASLOJENOST HRVATSKOGA JEZIKA – STILOVI I REGISTRI

Анотація

U radu se raspravlja o raslojenosti jezika na različite idiome koja izvorne govornike čini okomito višejezičnima kako bi se pokazala složenost građe u ovladavanju njima za izvorno­jezične i za inojezične govornike. Radi usustavljivanja u raščlanjivanju pojedinih idioma ne­ki su nazivi pojedinih kategorija predloženi u ovomu radu za hrvatski prema nazivima koji već postoje u drugim jezicima, a drugi su ustustavljeni izborom jasnijih odrednica i kategorija iz postojećih podjela, poglavito registar i potkategorija formalnosti. Raslojenost jezika na idiome pokazuje se na primjeru hrvatskoga, no kategorije vrijede i za druge jezike. Nakon kratkoga predstavljanja naziva jezik, idiom, kod, stil, varijanta, varijacija, varijetet predstav­ljeni su i prostorni (geolekti), društveni (sociolekti),  funkcionalni (funkciolekti) i situacijski idiomi (situolekti) te višeznačnica registar. Na kraju se predstavljaju modeli višeslojnosti koji objedinjuju idiome o kojima se u radu raspravljalo. Pokazalo se da se određivanje postojećih naziva unutar podjele na glavne vrste raslojavanja može učiniti preglednijim ako se ljestivica formalnosti jednoznačno pripiše situacijskim stilovima ili situolektima pa se tako oslobodi od prevelike višeznačnosti ne samo naziv stil, nego i naziv registar

Ključne riječi: hrvatski jezik, okomita višejezičnost, funkciolekt, situolekt, registar